Krštenje kod Bugara

Knjiga Tanye Dimitrove Dimitrove Krštenje kod pravoslavnih Bugara – sakrament i tradicija pojavila se nedavno u izdanju Hrvatskoga antropološkog društva. Ima 122 stranice i uz Uvod tri poglavlja: Sveti sakrament krštenja u Pravoslavnoj crkvi, Krštenje u bugarskoj obiteljskoj tradiciji, Empirijsko proučavanje tradicije povezane s ritualima u jugozapadnoj Bugarskoj.

Izd. Hrvatsko antropološko društvo, Zagreb, 2015.

Sveti sakrament krštenja u Pravoslavnoj crkvi poglavlje je koje se logično nalazi na prvom mjestu jer sve ono što se nalazi u bugarskoj tradicionalnoj kulturi, a povezano je s krštenjem, izravno je ili neizravno povezano s crkvenim obredima. Stoga autorica nastoji prikazati sve relevantno u naučavanju Pravoslavne crkve o krštenju i praksu sama obreda. Sakrament krštenja promatra u kontekstu cjeline sedam svetih sakramenata i posebno u kontekstu tri sakramenta kršćanske inicijacije (krštenje – miropomazanje – euharistija). Autorica pristupa i sinkronijski i dijakronijski, to znači da vidimo učenje Crkve i u povijesnom procesu i u pojedinim vremenskim odsječcima. Opisuje vidljivu i nevidljivu stranu sakramenta. Zbog te nevidljive strane bugarska riječ za sakrament je tajnstvo, što je vrlo blisko hrvatskom tajanstvo i otajstvo. Krštenje je prvi od sedam sakramenata kojim vjernik postaje članom svoje crkve i u njegovoj vidljivoj strani najvažniji je element voda, onaj element koji je i inače tako važan u kršćanskoj, uostalom i u drugim tradicijama. Autorica nas podsjeća na velike obnove i čišćenja koje zovemo općim potopom, prelaskom Crvenoga mora, krštenjem u Jordanu... Da bi nam posredovala sve ono što je relevantno, ona nas neprekidno upućuje na primjerena mjesta u Bibliji i na recentnu teološku literaturu. Sam čin krštenja u Pravoslavnoj crkvi obavlja se trostrukim uranjanjem u vodu i izgovaranjem krsne formule i samo se u slučaju neke bolesti može obavljati zalijevanjem ili prskanjem. U nizu zanimljivih pitanja osobito se ističe ono vjekovno o tome treba li krstiti djecu ili krštenik mora biti odrastao čovjek. (U prva dva stoljeća kršćanstva krstili su se samo odrasli.)

Duhovno rađanje

Tanya Dimitrova Dimitrova pomno odabranim navodima i profinjenim komentarima nudi nam različite poglede i različite odgovore na pitanje treba li prvo povjerovati pa se onda krstiti ili se u temeljnom nauku Crkve mogu naći razlozi koji opravdavaju drukčiju praksu. U određenim trenucima i na prikladan način autorica upozorava na razlike između Pravoslavne i Katoličke crkve. Na kraju toga poglavlja donosi kanone Pravoslavne crkve koji se odnose na krštenje i upućuje nas na promjene koje su uvodili crkveni sabori ili relevantna druga tijela. Tako u prvom poglavlju odmah razabiremo da je krštenje u Pravoslavnoj crkvi vodeći duhovni ritual, da uza svoje duhovne dimenzije ima i materijalno opipljivu prirodu, da je kao praksa povezano s idejom o zdravlju i dobroti, da je njegova simbolika povezana s vodom, s bijelom odjećom, s uljem, dakle sa čišćenjem i bjelinom, a to sve moramo imati na pameti kada čitamo naredna poglavlja.

Drugo poglavlje, Krštenje u bugarskoj obiteljskoj tradiciji, polazi od gledišta da je ljudska priroda jedinstvo biološkoga i socijalnoga i da su prekretni događaji u ljudskom životu rođenje, brak i smrt pa su oko njih okupljeni karakteristični obiteljski rituali. Zadaća suvremene etnologije praćenje je njihova sinkronijskoga i dijakronijskoga plana. Krštenje je jedan od najkonzervativnijih oblika bugarske narodne kulture, ono je simbol duhovnoga rađanja kojim se uz ostalo utvrđuje prijelaz iz prirode u kulturu. Bez obreda ne može ni jedno vrijeme: autorica pokazuje kako bugarska komunistička vlast uvodi građanski ritual objave imena novorođenčeta u kojem se ponavljaju najvažniji elementi crkvenoga obreda, ali bez crkvenih atributa, opsežna ceremonija bez intimnosti i individualnosti. Zanimljiv je i s našim iskustvima podudaran fenomen baka koje potajno, čak i bez znanja roditelja, krste unučad, a u posljednjim desetljećima dvadesetoga stoljeća dolazi do masovnoga vraćanja crkvenom obredu. Posebnu pozornost autorica posvećuje, posve očekivano, narodnim običajima povezanima s rađanjem, krštenjem i brigom o djeci. Ti su običaji dio narodnoga folklora, ali i duhovne kulture nacije, oni su ciklus u kojem su pomiješani i međusobno prožeti poganski, kršćanski i potpuno racionalni elementi. Uz kolijevku su Bogorodica i proročice, anđeli čuvari i navi (tj. ona mrtvorođena, abortirana i ubijena djeca koja su se pretvorila u zle sile), uz kolijevku su ikone i amajlije, blagoslovljena voda i češnjak itd. Sam crkveni obred koji obavlja svećenik tako postaje samo dio velikoga ciklusa koji se zove krštenje.

Magijski su rituali ili preventivni ili prognostički, a uz njih postoje i oni koji su socijalizirajući. Opisan je velik broj elemenata rituala, osobito onih koji se odvijaju do četrdesetoga dana od dana djetetova rođenja, kao što su samo krštenje, uranjanje u vodu, pripremanje kruha i radnje s njim, odijevanje i primanje odjeće, nadijevanje imena, rezanje kose itd. da bi posebnu pozornost autorica posvetila kumstvu i figuri krsnoga kuma. U znanstvenoj bugarskoj literaturi izrečeno je mišljenje da je krštenje kao narodni ciklus tipična manifestacija narodnoga kumstva, naime glavni je objekt rituala dijete, a subjekt je krsni kum. Figura krsnoga kuma izlazi iz kolektivne i individualne potrebe za zaštitnikom, za patronom. Krsni kum u crkvi nastupa kao kum, a u obitelji kao voditelj obrednih događaja, ponašanje mu je programirano, puno propisa i zabrana. U Bugara on je nasljedan, ali može izgubiti svoja prava, osobito ako dijete kojemu je kumovao loše završi. Novi se kum bira tzv. bacanjem djeteta, ne osobito nježnim običajem da se dijete ostavi na cesti, osobito na križanju putova, pa tko ga prvi primijeti, taj će biti novi kum.

Simbolika imena

Iz ovoga sadržajno i metodološki vrlo složena poglavlja spomenut ću i izbor imena, o kojem često odlučuje kum, a on ga nadijeva po djetetovu starijem srodniku, po svecu, osobito onom koji je patron uže zajednice, po likovima iz poznatih književnih djela ili u novo vrijeme po tvorničkim markama (Mercedes, Reksona, Ferari), a vrlo je duga tradicija davanja imena koje treba odagnati zle sile koje su u toj obitelji već uzele danak, pa se djeca zovu Zdravko, Stojan, Trajan, Kremena i slično.

Valja imati na pameti da je krštenje nešto novo u tradiciji u usporedbi sa ženidbom i ukopom mrtvaca, kod kojih se pretkršćanski rituali mijenjaju i kristijaniziraju bez radikalnih zahvata. Krštenje nema stariju analogiju, ono je obred „nove religije“.

Mitskopoetično oblikovanje procesa krštenja sačuvano je u usmenom pjesničkom stvaralaštvu i pokazuje neprekidnu čovjekovu čežnju za srećom, za bogatstvom, za vlašću. U jednoj pjesmi dijete govori majci:

Očisti me majčice, okupaj,  / da rastem i narastem, / da uzmem kralju kraljevstvo. / jer to je kraljevstvo djedovo; / i veziru vezirstvo, / jer mi je vezirstvo očevo.

Treće poglavlje zove se Empirijsko proučavanje tradicija povezanih s ritualom u jugoistočnoj Bugarskoj i cilj mu je otkriti predodžbe i vjerovanja povezana sa sakramentom krštenja u suvremenoj bugarskoj kulturi. Istraživanje je bilo 2005. i 2006. metodom intervjua, a ispitivane su osobe starije od osamnaest godina, od kojih jednu skupinu čine svećenici, a jednu laici. Svi su rezultati grafički uobličeni u kružnim dijagramima koji zorno prikazuju dob u kojoj su se osobe krstile, razlog krštenja kako ga vide ispitanici, odnos prema ritualu i njegovim pojedinačnim atributima, ulogu krsnoga kuma, odnos kum – kumče, darove za dijete, nadijevanje imena i drugo. Rezultati pokazuju da je 95 posto anketiranih kršteno, da svećenici na pitanja odgovaraju u skladu sa svojom crkveno-religijskom praksom, a laici u odgovorima zahvaćaju cijeli ritual. Na pitanje o razlogu krštenja odgovori su različiti i kreću se od vjere u Boga preko očuvanja tradicije do zaštite zdravlja. Više od pola ispitanika zadržalo je jaku vezu s krsnim kumom i ta se veza može uspoređivati s rodbinskom.

Ritual krštenja, pokazuje istraživanje, vrlo je rasprostranjen i ima veliko značenje u suvremenom bugarskom društvu. Prijenos obrednoga znanja velika je briga zajednice jer se tako čuva sveti ritam i red kako nalaže tradicija, a tako se ujedno održava identitet, razlikovanje svojega i drukčijega.

Knjiga je uistinu bogata zanimljivim opažanjima, u njoj svi zaključci logično izlaze iz ponuđenih analiza. Našim hrvatskim čitateljima ona pruža mogućnost da upoznaju krštenje kao crkveni obred i kao narodnu tradiciju u Bugarskoj i, dok čitamo tekst, svaki čas možemo reći: Tako je i kod nas!, a ponekad ustanoviti zanimljive razlike. Uza sve odlike knjige koje sam spominjao prikazujući je, dodao bih još ovo. Dok sam čitao knjigu, stalno mi je padala na pamet uputa starih stilističara: Pišite tako da riječima bude tijesno, a mislima prostrano. Tako je svoju knjigu pisala Tanya Dimitrova Dimitrova, koja trenutno obavlja dužnost veleposlanice Republike Bugarske u Hrvatskoj, sažeto i jasno nam posredujući rezultate složenih istraživanja pa za svoje ostvarenje zaslužuje velike čestitke.